Make your own free website on Tripod.com
  Ferdo Livadić
 

Ferdo Livadić
(1799 - 1879)
 

Ferdo Livadić - portret

Ferdo Livadić (Wiesner) je bio prvi moderni hrvatski skladatelj, začetnik narodnog stila u hrvatskoj glazbi, te jedan od vođa Ilirskoga pokreta, odnosno Hrvatskog narodnog preporoda. 
Rodio se 30. svibnja 1799. godine u Celju (danas Republika Slovenija). Otac mu je bio sudski pristav. Godine 1809. Ferdo je od tetke naslijedio imanje u Samoboru i obitelj sepreselila tamo. U Samoboru je Ferdo Livadić završio osnovnu školu, a gimnaziju je pohađao u Zagrebu.Prvo glazbeno obrazovanje stekao je u samoborskoj školi, jer mu je učitelj bio Josip Herović, osnivač samoborske puhačke glazbe (1807.). U Zagrebu  je nastavio obrazovanje učeći pjevanje i violinu. 

Livadićev posjed - akvarel oko 1810.

Samobor (akvarel, oko 1810) - u sredini Livadićev posjed

Godine 1815. poslao ga je otac u Graz (Austrija) studirati pravo. U isto je vrijeme studirao i glazbu kod znanog skladatelja Anselma Hüttenbrennera, prijatelja Beethovena i Schuberta. uskoro je postao poznat u Grazu kao violinist, pijanist i skladatelj, pa ga je Štajersko glazbeno društvo proglasilo počasnim članom. Nakon što je diplomirao pravo 1822. godine, htio je otići u Beč i steći doktorat, te nastaviti svoje glazbeno obrazovanje. Ali, s navršenih 24 godine, otac mu je, u skladu s tetkinom oporukom, predao imanje. Morao se vratiti u Samobor i skrbiti za imanje. U Grazu se i oženio 24. veljače 1823. godine s Katarinom Presinger. 

 

Livadićev dvorac

Livadićev dvorac - danas Samoborski muzej

Punih 56 godina proveo je Livadić u svome dvorcu i bio je domaćin trima generacijama hrvatskih političara, pisaca, pjesnika i skladatelja. Njegov je dom bio središte Ilirskoga pokreta i Hrvatskog narodnog preporoda. Proučavao je i skupljao narodno glazbeno blago i koristio ga u svojim skladbama. On je u svome domu jedne zimske večeri 1833. godine skladao glazbu za prvu i najslavniju hrvatsku budnicu "Još Hrvatska ni propala" na tekst svoga prijatelja i vođe Ilirskoga pokreta Ljudevita Gaja. 
Kako je Gay sam pripovijedao, početkom 1833. godine vozio se navečer saonicama Livadiću u Samobor. Očaran ljepotom zimskog krajolika i seljačkom glazbom koja je dopirala iz obližnjeg sela, počeo je slagati stihove. Stigavši u Livadićev dom, pohitao je uz stube, zaiskao papira i zapisao pjesmu. Livadić je sjeo za svoj glasovir i prema Gajevu pjevuckanju skladao glazbu u narodnom ritmu.

Ljudevit Gaj
Ljudevit Gaj

Ta je pjesma bila prva hrvatska budnica i ubrzo je postala svojevrsnom himnom Ilirskoga pokreta. Prvi je puta javno izvedena u zagrebačkom kazalištu 7. veljače 1835. godine u međučinu izvedbe predstave Josefa Schweigerta "Die Magdalenen Grotte bei Ogulin" (na njemačkom). Za zbor i orkestar popijevku je priredio dirigent Juraj Wisner von Morgenstern. Otpjevana na hrvatskom, pjesma je doživjela burne ovacije, ponovljena je dest puta i redovno je izvođena u kasnijim reprizama predstave. 
Ferdo Livadić je priredio skladbu za glas i glasovir za prvi javni nastup šesnaestogodišnje grofice Sidonije Erdödy u ožujku 1835. godine.
Ona je kasnije pjevala u mnogim izvedbama djela ilirskih skladatelja.

Livadićev glasovir

Livadićev glasovir, rad Aloysa Graffa, Beč, oko 1830. - danas u Samoborskom muzeju

U svome dvorcu Livadić je ugostio sve istaknute osobe i vođe Ilirskoga pokreta. Njegovi stalni gosti bili su, pored Gaja, Ljudevit Vukotinović (Livadić je uglazbio njegovu pjesmu "Okićke vrane"), Dragutin Rakovac, Petar Preradović, Stanko Vraz (koji se prilikom posjeta Samoboru zaljubio u u lijepu Gajevu nećaku - Ljubicu Julijanu Cantilly i posvetio joj svoju knjigu pjesama "Gjulabije"), Vatroslav Lisinski (autor prve hrvatske opere "Ljubav i zloba") i mnogi drugi.
Livadića su posjećivali i mnogi stani umjetnici kao Willmers, Julius Epstein, Leopold Zellner, Grün, Stazić-Stöger, Zadrobilkov, Cecilija Frank...
Njegov gost bio je i slavni Franz Liszt za svoga posjeta Zagrebu 1846. godine, pa je i svirao na Livadićevom glasoviru. 

Ferdo Livadić je skladao svoju glazbu tijekom više od 40 godina. Iz njega je ostao sačuvan opus od oko 140 hrvatskih popijevaka, desetak slovenskih, 45 njemačkih, 32 crkvene, 40 koračnica za glasovir, 20 plesova i oko dvadeset raznih drugih skladbi. Svojim je djelom otvorio put hrvatskoj nacionalnoj glazbi Vatroslava Lisinskog i Ivana  Zajca.

Livadić je aktivno sudjelovao i u društvenom i političkom životu Samobora. U jednom je mandatu bio zamjenik (1838.-1841.), a u dva je mandata bio samoborski načelnik (1842.-1845. i 1847.-1850).  Tri je godine (1847.-1850) bio i ravnatelj samoborske škole. 

Umro je u svome domu 8. siječnja 1879. godine i pokopan je na samoborskom groblju. Na grobu i pred njegovom kućom (danas Samoborski muzej) nalazi se njegovo poprsje, rad kipara Samoborca Ferka Ivanščaka. Godine 1902. postavljen je i reljef njemu u spomen na zgradi samoborskog magistrata, rad kipara Rudolfa Valdeca. 
Njegovim imenom danas se zove ulica uz njegov dvorac, samoborsko tamburaško društvo i samoborska osnovna glazbena škola. 
Ove se godine obilježava 200. obljetnica njegova rođenja i 120. godišnjica njegove smrti.

Potok gradna - Livadićeva ulica

Livadićeva ulica
 

Natrag - kultura