SROKOVI
NAVRAT-NANOS

~ zbirka pjesama u nastajanju ~
 

LETIMIČAN PREGLED SOBE

Zvijezde crvenog sjaja
bezglasno vrište u kratkim ljetnim noćima.
Rasapom beskraja,
skoro neprimjetno, prohladno jutro počima.

Sve je tu,
svoje mjesto ima svaka stvar.

Male škarice za nokte na stoliću
pored čaše s nešto ustajala piva,
jučerašnji čikovi,
nešto pepela na rubu podmetača,
kuhinjske krpe na radijatoru,
spužvica za suđe,
netaknuta pregača,
vrpca s nekog zaboravljenog poklona
na drvetu života,
šalice od kave,
zagorjela tava
i dva tanjura s mrvicama kolača,
računi i nevažna pošta,
novine, latica uvele ruže,
namotaj konca, škare,
odrezani krajevi mojih hlača,
glineni pladanj pun bočica
papra, češnjaka, peršina,
curryja, kimla, origana
i ostalog začinskog drača,
male figurice na polici,
jedna naušnica,
toplomjer, šibice,
metalni pivski čep,
paučina po kutovima
i razglednica tvoje sestre,
poslana s Brača.

Na prozoru u rano jutro na kori kruha
vrapci, sjenice i zebe.
Sve je tu, svaka stvar na svojem mjestu.
Osim tebe.

   17.1.96.

MY FAIR LADY

Gospođo draga, it wouldn’t be fair
for the two of us to have an affair.
Što bi na to rekao lokalni kler,
moj sin ili Vaša kćer?

Ne priliči zbog tog gubiti glavu,
stoga, my lady, pođimo na kavu.

   28.9.95.

USPUT

Lijepa žena naslonjena na dovratak
rukom klizi niz bedro.
Nebo je vedro
u njenom pogledu,
u vlažnosti njenih usana
i u jamici pod vratom.

U prosinačkom mrazu
naslućena toplina njenog krila
izaziva,
sasvim neodoljivo
i sasvim suvišno.
Ona griješi,
nije u tome ništa strašno,
trebalo bi se jednom odazvati
čaru njenog poziva.

Katkad je poželjna odsutnost
jutarnjih mrzovolja,
prljavog rublja
i neusklađenih navika.

I mada u njoj nema nikakve prijetnje,
i vedar je dan
i blagdan,
ja moram ispaštati
svoj strah
i neodlučnost.

   25.12.95.

RADNI TJEDAN

Treba ustati ujutro u šest,
pokriti djecu
i pustiti radio sasvim tiho.
Treba se pogledati u zrcalo,
stisnuti zube,
podići glavu i zabaciti kosu.
Zatim treba pažljivo
nanijeti podlogu,
pa puder i maskaru,
a onda brižljivo ocrtati linije,
zacrveniti usne
i dodati sjaja.
U polupraznom ormaru
treba izabrati
nešto što će bar malo
prikriti miris očaja.
Zatim treba
prigušiti vrisak,
zatomiti jad,
potisnuti neplaćene račune,
propali brak,
dječje bolesti,
prijetnje deložacijom,
roditeljske prijekore,
strah i srušene snove.
Treba izaći
i do pet popodne
biti lijepa
i podnositi
požudne poglede.

  18.1.96.

MIRIS NJENOG PARFEMA

To nešto u njoj se javlja
kada pred zrcalom stavlja,
nakon pudera i krema,
za uho malo parfema.

Uvijek to tako počinje,
najprije glavu naginje.
Navješta što mi se sprema
taj miris njenog parfema.

Ona prilazi polako,
kaže: "Da nisi se mako!"
Ničega više tu nema,
tek miris njenog parfema.

Zatim me vuče nadolje,
u krilo svoje postelje.
A meni samo se drijema
uz miris njenog parfema.

  26.1.96.

KISIK - DUŠIK
(L’ impression d’ une soirée poétique)

Sada sam već sasvim uvjeren -
njega prati zlehuda sudba.
Pred moćnom gomilicom
uglednih gospođa,
časnih staraca
i matičarskih vođa,
stihova njegovih razudba
i pjesnički postupak ogoljen.

Pod nožem živoresca
pjesma je krvava i gola.
U raščetvorenju toliko je užitka,
misao tako je britka
kad sitno sjecka,
poput glavice luka,
metafore, oksimorone,
pa ih vješa o niz prosudbenih kuka.
Pamet u nepovrat tone
pred mesarenjem hiperbola.
Zar nitko ne vidi
da u toj logici
nešto bezumno šepa,
da objekt vivisekcije
na kraju ipak krepa?

Dok dragi mu kolega stihove mucavo pjeva,
a poštovani publikum poskrivečki zijeva,
utihnjuje vriska njegova krika
za beskrajem plavetnog kisika.

  26.1.96.

OPTUŽBA

Optužuju me, čujem,
da mladež trujem
i na krive da navodim ih pute.
Kažu i vlast da pljujem,
a djecu  napućujem
i odvlačim pod stranačke ih skute.

Gospo draga,
stanite sa svojim brujem,
zatvorite već jednom za sobom vrata!
Ja, naime,
nikako ne zaslužujem
ni optužbu ni dostojanstvo Sokrata!

   29.1.96.

OLUJA

Ne znam,
nisam vidio nijedno lice
ni mjesto
na koje su pale
granate moje haubice.
Ne znam,
je li bilo časno
ubijati
tako kriomice
u ulozi ciljača haubice.

  1.2.96.

UTJEŠNA

Ne jadikujte, gospođo,
što mladost
tako brzo mine.
Godine Vam, zapravo,
samo dobro čine.
Krasoti stasa,
obraza i ruha,
godine su, gospođo,
dodale i duha.

  1.2.96.

BRAČNA

Ja ustajem rano,
ona dugo spava.
Meni se ujutro brblja,
a nju boli glava.

Ja samo meso jedem,
a ona voli salate.
Ja ne volim plodove mora,
ona pred njima cvate.

Ona navečer živne,
kad meni već se snije,
ona može do jutra,
a za mene to nije.

Ja prijenos iz Sabora gledam,
za nju to priča je glupa.
Znaš li, ljubavi, možda
što nas to drži skupa?

  1.2.96.

ČEŽNJA

Trebalo bi jednom zapalit
daleko od ovog grada,
poputbina tek da bude
svežnjić dječjih nada.
Krenut ka jugu cestom
polako, pa što bude,
udisat miris benzina,
susretati ljude.
Razglednicu putem poslat
sa slikom izvora,
u smiraj dana pecat
sa stijene ponad mora.

12.2.96.

DE ADMINISTRANDO IMPERIO

U kancelarijama
vlada ženska množina
dičnih gospođa
i neudanih dama.
Tu zauvijek stanuje
božanstvena praznina,
sitne podvale
i sveobuhvatna tama.

U hrpama spisa
gomile su ljudskih sudbina,
kapljice suza,
ponosa i srama,
a gospe traže
trag ljubavnog plama
na stranicama
svog "Astro magazina".

12.2.96.

UVAŽENOMU

Prilike su takve
i prigode sve češće
da slušam tvoje govore
i poneko izvješće.
Iskustva, mislim, imam
i dovoljno smo stari
da držimo se one
"Nihil admirari".

Ipak, kakve misli
tvojom glavom plove,
kako li spavaš,
kakve snivaš snove?
Smeta li ti kadkad
moja blizina,
hvata li te ujutro
pred zrcalom mučnina?

Ne zavidim ti nimalo
zbog puna novčanika,
no uistinu žalim
tvog ispovjednika.

  5.3.96.

S9

Na klinu na zidu visi
vatrogasni aparat.
Golema je zgrada
i njime je opremljen
svaki kat.
Sjajan, crven i važan
kao i svaka druga
beskorisna sitnica.
Njime se nikako
ne gase snovi i žudnje
ostarjelih službenica.

 26.3.96.

JESEN ČEJENA

Oblačan je dan
od tjeskobe sazdan,
obzor je prazan,
bijel i mrazan.

Tek jato čvoraka na putu u beskraj.

Nigdje na vidiku
ni traga konjiku.
Nitko ne zove
iz puste Cordobe.

Na putu za Damask, bez čuda, u smiraj.

    26.9.96.

KLJUČNI DETALJ

Tek uporan njihaj ključeva
što vise u vratima
navodi na zaključak
da si netom izašla.

Kad ćeš se vratiti?
 

THE KEY DETAIL

Only the persistent swing of the keys
hanging from the lock
leads to the conclusion
that you have just left.

When will you be back?


  22.10.96.

SIGILLUM COMMUNITATIS

Maleni grad uglavnom spava
i sitan se čini s desetog kata.
Ipak je mnoga utonula glava
u glib njegova verbalnog blata.

U toj hrpi ljudskoga gnoja,
pjanih poeta i propagandista,
raspopa i folklorista,
selskih mešetara,
pećara-keramičara,
sitnih trgovaca
i električara,
nesvršenih studenata,
konvertita od zanata,
lokalnih novinara
i novinskih magnata,
legendarnih nestora
i privremenih direktora,
ljubitelja vina,
žderača jestvina,
brijača, slastičara,
kobasičara
i gostioničara,
članova upravnih vijeća,
zvijezda davno ocvalih proljeća,
dakle, posred svega tog smeća
nadmoćno vlada čista paranoja.

U gluposti svojoj, strahu i zlobi,
sve oko sebe drecka i drobi.

   22.10.96.

ŠTO MOŽE PJESMA

Može li malena pjesma
svjetove stvarat?

Ne može, dakako,
ni hrastove obarat,
nit vodu u vino
stihom pretvarat.
Ali se može
s glupošću karat,
sladorom svojim
djevojčice varat,
puteve nove
duhu otvarat,
ohole bolje
no nožem parat,
u zanosu može
sasvim izgarat,
zbog nje nas mogu
čak i zatvarat!

Za malenu pjesmu
i to je časno
i dostatno.

 22.10.96.

TOBACCO ROAD

Među nama sve je skladno
i sve se podudara,
sklonost kolačima
i strah od zubara.

Šteta
što ti smeta
moja cigareta.

8.11.96.

JESEN U JAPANU

Na prvom mrazu
rasipa žuta ruža
svoje latice.

U krošnji trešnje
poput uvelog lišća
drhture ptice.

Još sneno dijete
na zamagljeno okno
naslanja lice.

8.11.96.

   * * *
U krhotini
obojenoga stakla
treptaji svjetla.
In the broken piece
of the colored glass
the flickers of light.
   * * *
Sijeku jablane.
Zaludu su pružali
grane u nebo.
Cutting of poplars.
In vain were they raising their
branches to the sky.
   * * *
U hrpi spisa
tek osušena ruža
stoji uspravna.
In the pile of files
just the desiccated rose
stands erect.


  12.5.97.

RHYTHM & BLUES

Osluškujem zarana,
nestrpljiv svakog dana,
zarumenjena lica,
odjek njenih potpetica.

Skritog u dnu utrobe
svoje sumračne sobe,
požudno me golica
kuckanje tih potpetica.

Što ću ako odluči
jednoga dana ući,
lepršavo ko ptica,
u ritmu svojih potpetica?

Sve nade da me ljubi,
niz hodnik dok se gubi,
ko strojnicom posmica
rafal njenih potpetica.

18.11.96.

BOOK OF COMMON PRAYER

Naša će smrt biti obična,
možda i bez svijeće.
Naša će smrt biti obična,
ne čeka nas raspeće.
Naša će smrt biti obična,
tek djeca donijet će cvijeće.
Naša će smrt biti obična,
mi nismo za nešto veće.

   15.12.96.

TWO OF A KIND

Gledam te preko stola, pa se pitam
zašto nemaš tri čiste
i rečeš im da je dosta,
već puštaš da te koriste.

I dok tako kriomice
preko stola gledam tebe,
palo mi je napamet da bih isto mogao
pitati i sebe.

  27.12.96.

VRLINA

Nisam baš neko muško,
mada nosim hlače.
Umjesto piva u birtiji
ja doma pečem kolače.

Nije muškost u lijenosti,
ona je nešto dublje,
uzalud tvrdim susjedu
na uže dok vješam rublje.

  6.2.97.

INVENTURA

Nisi baš nešto u trendu,
niti auto nemaš,
bez dodatnih prihoda,
ništa na stranu ne spremaš.

Slabo s frizurom stojiš,
nikakva garderoba,
ni biserja oko vrata,
ni zlata oko zgloba.

Sve manje su i šanse
da ti jednom krene.
Tvoja se imovina
svodi tek na mene.

  6.2.97.

TABULA RASA

Što mislite,
može li čovjek
i dalje biti pošten
kad postane ravan, plošan,
sasvim spljošten?

Gdje nema visine,
nema ni dubine.
Tek osjećaj
praznine.

 22.1.98.

LJUBAVNI SROK

Sjedim tu
i slažem riječ do riječi,
riječ pored riječi,
riječ ispred riječi
i riječ iza riječi,
a ipak me nešto priječi
da se ogolim
i da ti jednostavno
kažem da te volim.

19.6.98.

PRIČALA SI O ŽENAMA S HVARA

Crnokosa slana ženo,
čuvaj se sumornih ljudi,
njihove magle su mračne,
dok nad tobom zora rudi.

Njih tjeskoba dolje vuče,
dok tebe jedrilja nose,
ogrubjele pružaju ruke
za blistanjem tvoje kose.

Tako je hladna i mrtva
utroba njihovih gora,
nikad oplaknut ju neće
životnost valova mora.

Čuvaj se sumornih ljudi,
ne vode ti do vrhunca,
jer oni su dusi zemlje,
a ti si dijete sunca.

24.6.99.

VINCENT BLUES

U smiraj dana
na cesti za Čakovec
jato gavrana.

Tako očiti
gazde ceste i neba.
Moram kočiti.

Tad jedan ih prh
preda sili uzgona.
A u meni srh.

Ptice il' znaci?
Nad kukuruzima tek
kobni oblaci.

12.7.99.
 

 
EGIPATSKI HAIKU/ THE EGYPTIAN HAIKU
 

U polumraku
zlato Tutankamona
sjaji bez topline.

In semidarkness
the gold of Tut Ankh Amun
shines without warmth.

Usamljena deva
stoji ravnodušna, vječna
kao i piramide.

The lonely camel
stands indifferent, eternal
as the pyramids.

"Plati mi, plati mi!"
Stari Arapin prodaje
djelić vječnosti.

"Pay me, pay me!"
The old Arab sells out
the piece of eternity.

Sinaj u jari.
Povijest i mit onkraj
Sueskog kanala.

Sinai in the heat.
History and myth beyond
The Suez Canal.

Mali oblačak
svojom sjenom prekriva
i uspomene.

The tiny cloudlet
overcasts with its shadow
the memories too.

9.9.99.
 

PILGRIM'S PROGRESS

Prije nego kreneš,
pođi u kupnju,
prošeći uz dućane.
Zaviri u izloge,
vidi što se nudi,
odvagni prednosti i mane.
Biraj pažljivo,
razmisli što ti treba
i što dobro dođe na putu.
Ne podliježi šarenilu,
ni lažnome osmijehu,
traži ono skriveno u kutu.
No, možda ne moraš
ništa kupiti prije puta,
bit će za to vremena i zgode.
Ne valja putovat
s puno prtljage
onima koji u svijet hode.

Pa ako i ne kupiš
tople čarape,
dobar vadičep
i tablete za mamurluk,
ne zaboravi
samo jednu stvar:
za srce kupi
neprobojan prsluk.

30.1.2000.

 
NEMARNOM ČITATELJU

Ne vjeruj pjesmama.
Ne vjeruj strofi,
ni stihu, ni sroku,
toj igri riječima,
ugodi pukoj
tek uhu i oku.
 

TO A CARELESS READER

Don't trust the poems.
Don't trust the stanza,
neither lines nor rhymes,
this game of words,
the mere pleasure
for ears and eyes.

 9.3.2000.

 
IKAROV LET

Na svome plovu ka vlasti,
pazi, ne penji se u snasti
jer mogao bi pasti,
a pitanje je hoće li,
nakon loma,
kosti dobro srasti.

  18.3.2000.
 

 
ZOON POLITIKON

Predvečer prolazim pustinjom trga,
pustinjom svojih poraza.
U očima rijetkih šetača vidim
odraze svoga obraza.

Znači, još je tu. Dobro je.

11.4.2000.
 

 
***

Obavijen bršljanom,
tim prividom života,
ja ipak pružam
korijenje ka tebi.

  28.6.2000.
 

 
***

Pitam se tako, dok u Novom Vinodolu
uglavnom zaludu pecam na molu:

A što si ti radio u Novom, Fran,
u ovako vruć ljetni dan,
jesi li se osjećao dalek i stran,
jesi li zato otišao van?

8.8.2000.
 

 
***

Na prvi udar zvona
prhnuše golubovi.
I oni slave podne.

13.8.2000.
 

 
DAROVI

Blagdani stižu i konac godine,
ima li koja svetkovina gora!
Skoro da počnem čupati sjedine,
jer nešto treba stavit ispod bora.

Ne samo da mislim što ću joj kupit,
što li si želi, a što li joj treba,
nego i nagađam što ću ja dobit,
kakav me signal u košari vreba.

U darivanju tom nešto je dublje,
značenje što se iz podsvijesti vuče,
pa ja njoj darujem crveno rublje,
a ona meni poklanja papuče.

 29.12.2000.
 

 
EXEGI MONUMENTUM

Pošli smo tako
moj školski kolega
i ja skupa
kao nekad -
red do zida,
treća klupa -
za našim profesorom
posljednji put.

Razred za razredom
šutke tako kroči,
a sunce je grijalo
i tuklo u oči,
jer skoro će zaći,
kako to već biva
u veljači.

Nad malenom rakom
za urne
riječi oproštaja.
Župnikove su
kretnje žurne,
standardna čitanja
i molitva.

I dok ste vi
za njega molili,
za spas njegove duše,
za put u raj,
a ne u pakao,
ja sam tek šutio
i stajao,
ja nisam molio,
ja sam za njim plakao.

veljača – lipanj 2001.
 

 
O LJUBICI I LJUBAVNOJ LIRICI U HRVATA

Odavno nema jadnoga Jakoba Frasa,
niti od dubrave žeravinske glasa,
usahlo je oko što suzu lije,
ni Ljubice njegove ovdje već nije.

Pa ipak, još mirišu lipe,
opojno, slatko, teško i medno,
u ovom gradu
ili negdje drugdje,
svejedno.
Opet prolaze djevojke, žene
kroz ljetnu vrućinu,
s mirisom lipa
miješaju svoje parfeme
i svoju blizinu.
I sasvim sigurno
neki usplamtjeli mladac
za nekim vitkim stasom
i opojnim mirisom uzdiše,
pa onda juri doma
i bolne strofe piše.

A pojma nema o Stanku Vrazu,
o srcu strtom u lednom mrazu,
o želji ludoj da stihom gane
oholost lijepe Julijane.

Ma, nema veze.
Ionako nema
pomoći u stihu,
strofi i rimi.
Tko se jednom
ljubavnih jada primi,
nažalost, ne zna
što mu se sprema.
Od tuđeg iskustva
koristi nema.
I tako se u beskraj
ljubavne pjesme množe.
Jesu li k'o i ljubav vječne,
reci, o, dobri Bože!!
Priznajem,
strah me već pomalo hvata
od ljubavne lirike
u Hrvata!

  28. lipnja 2001.
 

EMILY I JA

Emily je krenula rano, povela je psa
i posjetila more.
Ja krećem popodne, nakon ručka i kratkog sna
i odlazim u gore.

Emily je oplaknula plima,
vidjela je fregate i sirene.
Ja nalazim tek smeće
u dubini šumske sjene.

Iako, baš kao Emily,
i ja sa sobom vodim psa,
njeno jutro i moje popodne
kontinenti i stoljeća dijele.
Stoga se nikada nećemo sresti
Emily i ja.

  3. 5. 2002.
 

 
PRO DOMO SUA

Eh, draga dušo moja,
na kraju tako to biva.
Makar je u meni snage
i još je želja živa,
kad legnem u fotelju,
meni se opasno sniva.

Poslova sve je više,
naporan svaki je dan.
Naša malena kuća
sve više postaje stan,
pa kada dođemo doma,
tonemo skupa u san.

Sve češće nešto nas boli,
vrijeme nas gadno melje.
Al’ nije da nema strasti
i nije da nema želje,
ma sve bi bilo dobro
bez te vražje fotelje!

  28.9.2002.
 

 
JUGONOSTALGIČARI

Jedan Slovenac i nešto Hrvata
jedre po buri kroz Bračka vrata.

I dok od vjetra jarbol cvili,
a munje lome krijeste na valu,
mi, promrzli, mokri, pijemo pivo
i pjevamo Internacionalu.

17.10.2002.
 

 
***

Sunčani sat na podu.
Tvoja sjena ubija vrijeme.

12.11.2002.
 

***

Na trgu uzletjeli golubovi.
U sivo-plavom jatu
jedna bijela golubica
sletjela na zvonik.

I golubovi su skloni
jeftinoj simbolici.

12.11.2002.

KAJKAVSKE

FRICBALADA

Poeta več dugo ni,
a Reč, kak i on, spopluvana, mrtva
leži.

Od cele naše Ars Scribendi
ostali su samo skribenti,
na pameti nam samo je
Bene Vivendi!
Reči nas je naše sram...,
pak vušli smo
v rožice, protuletja, kostajne,
pozabili smo Reči postajne
i samo žveglamo o naturi,
trsju, babicama,
jesenskim mlakama i žabicama.

Naše su teme rajngla i plot,
gdikad kakvi razvodnjeni špot,
gemišt, češnjofka, stara klet,
z Lackovičevim rožam posipani svet,
kravica, mužek, mali oblačec,
koružnjaka maminog mali falačec,
a retko kada, Bogec ne daj,
nekteri polukne pod kiklu spodaj,
a i to je samo — "Jalžu na najžu,
Žunu na čunu, Baru na ormaru,
Štefa riba pičku na pajničku..."

Za naše kajkavske poete
se samo je najlepše na svete,
živlenje je gartlic dišeči,
tu vmira se samo spokojno,
doma pri sveči.
Lušne su drobne,
šopnate hiže,
nad njimi se navek
barjak naš zdiže
i sunčeko v srčeko
čez obločec sine
kad nam se ukaže
Japa Domovine!
Našoj se reči šika
samo čast i dika,
našem je srcu zanavek mila
krasna naša pastoralna idila!

Nas je naše Reči sram,
paradno joj gasimo plam,
zvlačimo ju van samo za svetke,
dobra je samo za prilike retke,
držimo se kakti DVD,
vatrogasne zabave i parade su nam se,
a človečje muke, politika,
pravi občutek,
guste, črlene, žive kervi vrutek,
rat, glad, trplejne,
nedostojno šljakersko živlejne,
natezajne vlasti i opozicije,
izborne naše inžinjerije,
jad socijale i ideologije,
glancanje mozga prek televizije,
iskanje sreče prek injekcije,
lažlivi moral religije,
bokčija strahotna prostitucije,
stolovanje bansko pod krilom konštitucije
i duhovna obnova nacije,
se ono kaj život prav zaprav je,
za to naša Reč ni,
tu saki naš poet čkomi
i saki veli da za Reč ni posla
kad v Saboru z nas pak napraviju osla.

Nijeden naš stihoklepec ne kriči
da tati i tolvaji su splezili vun,
da žepi su prazni, a puni je štacun,
da če ne horbaš i ne mučiš,
mam radnu knigu lahko dobiš,
da gladni šljakeri ločeju kaj pesi,
da saki se dan negdo od jada obesi,
da klinci sliniju za čukoladom,
da škole ih mažeju z domoljubnom pomadom,
da saki vrag doma pušku ima,
a nikče niš ne poduzima,
da kome se zdigne - puca,
da sakojački smrad se po visokim mestim smuca,
da pravica je krepala
kak maček za plotom,
muči i trpi, ne igraj se ze životom!

Človek dela i čkomi, a kožu mu gule
poduzetniki novi, rodoljubne nule,
a kad više nemre, gladni taj štrajkaš,
to agent je stranjski, on nikak ni naš!

Na se te parade, eroplane,
počasne garde, dvore i dvorjane,
na se te hekte penečega vina,
na brode i jezera črnih lemozina,
na velike trgovce kaj nas po svetu tržiju
i za svoje privatne norce držiju,
na cement-fabrike i čaraparne,
hotelske komplekse i staklarne,
robne hiže, Same i Name,
drvne industrije i fabrike salame,
alat-strojarne i štamparije,
stočne farme i vinarije,
na državni strošek nafutrane starke,
stambene kvadrate po tri marke,
doživotne beskamatne veresije,
vojne liferacije i koncesije,
na se te prave svinjarije
i vnoge druge pizdarije
kaj daju se, kupuju i pretvaraju,
gdi male bedake zmir varaju,
gdi na dionici sitnim pismom piše
nek si bokčija z otim rit obriše,
na se to skupa
naši poeti nisu rekli niš!

Vnogi naš poetski tič
na miru si glanca ropski ogerlič
i čuva svoju sinekuru,
če ni dober, dobi po turu,
pak zmirom lepe stihe piše
kak nam ne treba niš više
nek barjak i na ražnju vol,
kaj nigdo ne vidi da car je gol?

Ta naša Reč več zdavna je mrla,
negdi čez vreme do kraja se je strla,
zacuknula na pol puta do grla,
kratko, mrtvozornički, čist se je dodrla.

Zlahkotenja tu vre ni i nigdar ga ne bu,
ni v Krapini, Varažlinu, Čakovcu,
Križevcim, Sanoboru, Vrbovcu,
a bogme ni v prestolnom Zagrebu.
Sepovsud hodiju naši dragi brati,
veliki Horvati, kameni svati,
a mi, kaj nas je naše Reči sram,
pred njimi pogibamo se mam,
oni se zemeju na silu i galamu,
a mi cmizdreči zovemo mamu,
jer japa su nas pustili da budemo sami,
kajti se i japica svoje Reči srami!

A Poeta več dugo ni,
Reč pred nami mrtva leži
i se ovo je samo krepane mačke
za rep potezajne,
celo ovo naše prežalosno stajne,
dok jedni ričeju kak biki na gmajne,
nas pelaju kak telce do kopajne
i ni vrag nas ne bu mogel z tega dreka zvleči,
dokler god se svoje sramili bumo Reči!

3.1.96.

POD LIPOM

Šteli su muži na Harmicu stati,
pak protestirati, muku svoju povedati.
Tupavi muži, pak to je grdo čuti,
to nam naše blagostajne muti!
Odite proč, rekli su oni,
nas čuvaju naši kordoni,
i nas i naš zasluženi mir
i naš popoldanski šnaps i špancir!
Za vas je šuma i divlje živine,
ili pak blatne vuz mlaku ledine!

Dalko je i se dalje bu od Harmice
do Stubice.
Lipu više ni vrag ne ophaja,
još ide se samo v toplice.
Okoli kipa kalna se megla vleče,
nigdo tu više rože ne meče.
Za puntare su ovo nevoljni dani,
denes se zdižeju plemenitaši i bani,
kolajnama ime dajeju samo Serini i Frangepani,
kaj tu iskati imaju muži podrapani!

Kaj več zdavnja ne znaš, nevoljni sine -
iskati pravicu, puntati se, greh je protiv domovine.
Tvoje je delati, mučati i trpeti,
a ne bolše hoteti, pravdu iskati,
kričati da i ti hočeš čovek biti.
Kam se, k vragu, rivaš i iščeš dostojanstvo,
se nisi ti peršona, ampak si pučanstvo.
Če bute i dale po cestam se puntali
i pod nos nam rivali smrdlive obojke,
morali bumo malo zacuknuti vojke!
Pazi da ne bi i tebi nadrapala starka,
kakti i negda, na placu sveteg Marka!

Vse više se gledi i vse više pita
če ti je v žilama kerv plemenita.
Prekapaju se arhivi, zvlačiju stari papiri,
saki se drek z gerbovnicom šepiri.
Novi bogatuni kupujeju okolo dvorce,
z mužih si pomalo znova delaju norce,
ne vrediju niš više Gregoriči,
za školsku su decu junaki Alapiči.
Za kervave glave puntarske
se skoro nikče ne bu zanimal,
a taki bude i Tahi spomenika imal.
Još samo stara kumica spodaj svojega rupca
spotiha katkad spomene ime Matije Gupca.

13.3.96.

* Prva je strofa dopisana nakona sinidikalnih demonstracija 20. veljače 1998., pa je cijela pjesma bila završni dio optužnice na Samoborskom fašniku 24. veljače 1998.
 

KANDIDATI

Kad njihovo vreme dojde,
onda su ti tak kak brati,
ti naši stalni pajdaši,
vekivečni kandidati!
To su pravi uzor muži,
stupi domovine,
samo njihov glas se čuje
z televizije i z bine.
Se buju obečali,
bez njih ničeg ne bi bilo,
gemišt ti buju platili,
gledeli te milo.

A ti moraš mučati
i zmir im klimati,
ako hočeš barem malo
mira svojeg imati.
I dobro znaš da ni im lako
stalno kaput obračati,
pak sada več moraju
i podstavu prevračati.

Na vrhu je mesta malo,
a puno kandidata,
samo tvoj im glas
otpira ta vrata.
Ipak, na koncu,
to ti je sejeno,
njima bude navek dobro,
a tebi navek jebeno.

   28.2.97.

LEŠČANSKA IDILA

Pri pemnici sem sidiu,
orije sem jiu
i vino sem piu.
Jože se pred me stau,
pak me zajebavau.

Kaj se bum ž njim karau,
za vuho sem mu dau
i tak sem ga scipau
da je samo z nogami stipau.

   16.6.95.

DIES IRAE

To tak samo zgleda da još se more van,
da još nije došel nama Sudnji dan.
Istina je prava da je on več bil,
kaj do sada nisem, vre se ne bum vžil.

Sigiluma sedem več su strgali,
janjčeka na ražnju vre obrtali.
Se su več pobrali i se pokrali,
za moju su opravu vre kocku hitali.

  15.6.97.

 
HISTORIA REDIVIVA

Kak god obrneš, navek zgledi
da nigdar ne bu konec te norije,
ni vrag nas ne bu mogel zvleči
iz gupca velke hištorije.
Viteštvo, slava, gloria,
veliki naši bani,
muži dični zebrani,
pandurska tradicija
i rubec oko vrata,
a svet nikak da spozna
da  Croata je kravata,
da i denes je narod
ove zemle male
njegov antemurale!

Da tu, kak i predi,
baron ban Jelačić gordo jezdi,
a kojn pod njim pezdi,
ta krasna domača zduha
našega narodnoga duha,
da tu se i dalje kuha
prava, masna, govedska juha!
Dok plam domoljubni u srcu gori,
tu tambura igra i ganga se ori,
"Gaudeamus igitur.."
svetu smo dali z nogom vu tur,
kaj buju oni po nama srali,
se smo mi tu prije njih stali,
mi moremo mirno zapreti vrata,
dok je nama Jape i Cirkve u Hrvata!

I tak bu svet ostal vani,
ze svojim programima
i integracijama,
multikulturalnostima
i socijaldemokracijama,
savezima, unijama
i asocijacijama,
smešnim pravicama
i globalizacijama...

a mi... heee ...

mi bumo imali svoj suverenitet,
svoje vrhovništvo i mali horvatski svet,
svoje tajkune i privatne zaklade,
največe novine najmanje naklade,
sumljivce, smutljivce, stoku i gusane,
jednima sve, drugima kaj ostane,
tajne službe i ortačke družbe,
službene prisluškivače i stranjske promatrače,
sirotinju bez plače kaj na ščapu nosi gače,
velike govore i gazde iz dijaspore,
sve praznije kontejnere za sve brojnije penzionere,
stožere za obranu i oporbu raskopanu!

Iz gupca velke hištorije,
nad glavom dok se stijeg vije,
koračit se bu moglo do sveta
samo preko Interneta!

  12. 10.98.

 
STUPI DOMOVINE

Tu se lepo pošlihtajte,
po redu, kak se šika,
ter pazite,vrag vas dal ter dal,
da ne bi morti koji
na tepih perzijanjski stal!

Stojiju tak pošlihtani
naši uzor-muži,
kak školska dečica na pervi dan,
i čekaju kada bude koji
pred Previšnje lice zvan!

Njima je to drago, se tak lepo zgledi
i saki veruje da temu kraja ni,
da budu navek Japica tu,
da vekivečno bude na njih pazil
i da jih bude mazil,
ze kakvom fabrikom pofutral,
a se za naklon mali,
dok pred vratmi buju stali
i čekali da velevažna sednica počne,
da Japica dojdu
i z rukom im mahneju
da moreju sada nutra iti
i da mu moreju sponova govoriti
kak je On jezer let našeg sna
na javu dal!
Ze blata, megle, kala i srama
On je Domovinu zdignul,
na srce ju prijel i Život joj dal!
On, koji se je pripravljal vre duga leta
i samo to je snoval,
kak bi Državi Nezavisnost zasnoval!

I se to tak lepo ide i se krasno štima,
dokler god ih Japica rad ima!
A kada se zameriju, pak ih Japa stira,
čisto se drukčija popevka svira!
Ostavke se pišeju, dajeju v novine,
sakome takvome najemput v glavi sine!
I taj se prikaže kak zadnji demokrata
koji se je boril protiv toga blata!
On je zadnje svetlo, okolo je mrak,
si drugi su šufti, a on poštenjak!

A ja se pitam zakaj navek zide
da su uzor-muži u osnovi gnjide!

12.10.98.
 

Upotrijebi "BACK" na svome browseru..........