Daklem, kako je u zadnje doba krenulo, doima se kao
da svi u lijepom varošu samoborskom pišu i klepaju stihove. Ne samo to,
već ih i tiskaju. Kako mi ionako prigovaraju da im svima stalno solim pamet
i kritiziram njihova pjesnička pokušenia, evo im sad na, pa nek oni malo
meni sole pamet. Kad bi uz to još barem bilo čvaraka i luka...
Od prvog do zadnjeg stiha u ovoj zbrci prošle su dvadeset
dvije godine. Valjda ću u sljedeće dvadeset dvije naći toliko prijatelja
i radoznalaca da uzmognem ovih dvjesto knjižica podijeliti.
E, moj Buriću,
blesav li si,
ništa u životu
učinio nisi!
Već četrdeseta
za tobom visi,
e, moj Buriću,
blesav li si!
E, moj Buriću,
baš si truba,
sve veći trbuh,
sve manje zuba,
brada sijeda,
sve više gruba,
e, moj Buriću,
baš si truba!
E, moj Buriću,
my beautiful loser,
gdje nestade dah
pjesničkih muza?
Tek dane tratiš
uz jauk bluesa,
e, moj Buriću,
my beautiful loser!
E, moj Buriću,
pjevaj sad i ti,
nemoj stihove
po tekama kriti!
Kako drugima,
i tebi će biti,
e moj Buriću,
tiskaj sad i ti!
U praznoj slastičarni
jedna
šalica kave
čekam
da se ohladi
da budu
samo tri mlaka
gorka gutljaja
i još pokoja cigareta
vruć
ljetni dan
i pogled na sat
u praznom
i sumornom
besmislu
slastičarne
na
uglu.
Zora
to je dijete
kad proljetna vedrina
mi ispuni dušu.
Zora
to je djevojka
što miluje me ljeti
i čelo mi
ljubi.
Zora
to je nevjesta
što za me se udaje
a jesenjom maglom
kosa joj
protkana.
Zora
to je majka
što brižno me pokriva
dok snježni se dan
rađa
na istoku.
Kiša.
Kao bujica
slijeva se niz prozor
i kaplje,
kaplje na cestu.
Nestaje prašina
i miris
ulice.
Asfalt je mokar
i zlokobno
crn.
Hoću li ikad
opet vidjeti
kišne kapi
na zelenom lišću šume?
Volio sam jednu
Tanju
cijele jedne
duge zime.
No proljeće dođe
i mnogo
drugih djevojaka
procva.
A Tanja
se istanji
i nestade.
Misao jedna i jedan list
žut i uveo
na šumskom putu
s kojeg je kiša već odavno
odnijela pijesak
jedan oblak i jedan vjetar
i zamršena kosa
i ti.
Ne znam sad
a htio bih reći riječ
o jutarnjem suncu
i ptici što pjeva.
Ne znam sad
a htio bih naći
one ljetne kiše
i jesenji list.
Ne mogu sad
a htio bih se sjetiti
tvoga lica.
Treba se držati
zida
kad ususret naiđu
svjetla automobila.
Nemam papuča i
sjedim bos
moj susjed u klupi si kopa
nos
uopće mi se
ne gadi
briga me što
radi
veslač sa galije
jer me baš
nešto
svrbe genitalije
i da me netko čuje
rekao bi da sam prost
ali uostalom
tko šljivi mornaricu
topove granate
trbuh mi cvate
i samo se širi, širi, širi...
u gospodskoj maniri
a imam nekog
frienda
mršavog suhog
i on ima mačku
a ona je duga
i nosi čizme
a on nosi cvikere
skoro rekoh prizme
a ja imam cvrčka
u vodi se brčka
trčka
črčka
prčka
frčka
mrčka
i ne znam dalje.
Naravno
gume su opet cviljele u zavoju
a ja sam žderao banane
i onda smo stali tamo
negdje, negdje, negdje, negdje...
i moj friend i ja
cuga on pelinkovac
gorak život, gorak pelinkovac
a i orasi su ove
godine nešto gorki
veli moja baka da su
grenki
a meni je konjak bljutav
i sjedili smo na mostu
i jasno ko ratkapa
aktali vagine u prolazu
jer rekoše mi danas
da mi je rječnik nepristojan
i nazvaše ga millerovskim
a čitao sam
mirni dani na clichyju
i ja tu ne vidim
pornografije oni
je možda vide a možda
i ne vide tko to zna
tko te pita
nek mu visi kita
nadam se da je
i to
bolji izraz od onog
kako kažu millerovskog
a njemu je ime henry
a ima još i neki
arthur ali taj
je pisao nešto drugo
možda i nije
a možda ipak jeste
baš me briga
evo vam figa
ali mene su učili
i da ta figa nekako
opasno
podsjeća na nešto
isto tako
kao i ono prije
no nije bitno
nije hitno
nije važno
u gaćama mi nešto
vlažno
pljunuo sam
si na bradu.
Lijepo tako jednog jutra
(rimuje se moj ti nutra)
krenuo sam na tržnicu
pa onda u mesnicu
pa poslije na kavicu
popušio cigareticu
pojeo kolače
gledaj kita kako
žvače
frajer jedan
tu
preživa
popio sam
bocu piva
sreo jednog
starog znanca
mlada momka
momka vranca
nosi frajer tankericu
prebolio je i žuticu
imao i ospice
sad po trgu
lovi pice
gazim suhe grančice.
Danas sam vidio sretne ljude.
Vidio sam ih
kako trče,
kako se vole
i kako se smiju.
Danas sam vidio sretne ljude.
Danas sam bio u kinu.
Lipanj.
Danas je padala kiša.
Škola je završena.
Još samo matura
gala večera s profesorima
i jedno zbogom.
Sada
na kraju
prijatelja je tako malo.
A prijatelji
odlaze.
Jedan u vojsku
drugi
u Njemačku.
Odsada
samo
rastanci.
OPĆEOBRAZOVNI
Upalite svjetlo da toplije bude
u hladnoj sali restorana,
upalite svjetlo, prijatelji
iz davno prošlih dana.
Upalite svjetlo, prijatelji,
da bude što manje sjena,
naručite piće, prijatelji,
sad nije važna cijena.
Mi platili smo skupo, drugovi,
život i prošle dane,
platili cijenom sunca
što u besano oko grane.
Plaćamo i sad, drugovi,
čvrstom valutom samoće
za sve naše promjene
i međusobne sitne zloće.
Stog, popijte sada, drugovi,
pod valom svjetlosti jarke,
neka od pića vam oči
mutne sad budu i žarke.
Jer ovo je zadnje nam piće
što mi ga pijemo skupa,
sutra će prijateljstvo
stara bit priča i glupa.
Jedan mi čovjek jutros reče,
jedan mi čovjek dotaknu rame:
"Ljubav je moja u svako veče
ko blještavo svjetlo reklame.
Danju je siva, ružna i stara,
pepeo mokar negdašnjeg žara,
al' svaku večer, kad sivilo grada
postane tama i gubi se nada
ta ljubav moja opet se rodi,
ruku mi uzme i gradom me vodi.
A kapi kiše miju nam lica
i miju lica asfaltnih ulica,
u svjetlu neona i sjaju reklama
sva ljubav grada ide za nama.
I kiša poput srebra se toči,
ja pjevam glasno, zatvaram oči,
jer evo, grad se već pomalo budi,
oblačno nebo tek maglu nudi
i prvi reski zvuci sirene
kradu kiši sve dragosti njene.
Asfalt je mokar i od zle kobi
grad ljubav moju jutrom drobi.
I opet sam sam u gomili ljudi
koja mi čak ni pogled ne nudi.
Stojim na uglu i promatram svijet,
držim u ruci uveli cvijet
ko posljednji pozdrav ljubavi moje
što čeka novo buđenje svoje."
Ja pomislih skoro da sve bješe san,
no on mi cvijet spusti na dlan.
Promatrah cvijet u čudu tada,
ugledah u njem svu tugu grada,
dok čovjek taj niz ulicu ode
a ulice grada nikud ne vode.
Ulični skitač gradom luta
s brojem na opasaču,
automobili prolaze mirno,
a kurve kaugume žvaču.
Tak sem sam ovu noč,
kak hrast v ravnici,
tak sem sam ovu noč,
kak mak v šenici.
Nigdi glasa ni vre čuti,
v kmici spiju si sad puti.
Nemrem nikam sad otiti
niti imam kaj za piti.
Lajti prazni si v pemnici,
ni meseca ni lampaša v kmici.
U tami, tišini
na moje pute
ponovo stižu
žute minute.
U vučje doba
misli tek slute
svjetlosna ljeta
i žute minute.
Imam velikog brata,
sa suncem dolazi k meni,
pruža mi ideale
i sreću u njegovoj sjeni.
Imam drugog velikog brata,
sunce ka njemu hita,
pruža mi mnoga blaga,
za plaćanje ne pita.
Moja braća dolaze k meni,
moja me braća vole,
oni igraju velike igre,
njihove igre me bole,
moja velika braća,
moja velika braća.
Moja me braća zovu,
moja velika braća me mole,
moja me braća ljube,
moja velika braća me vole.
Moja me braća traže,
moja velika braća me vuku,
moja mi braća nude,
moja velika braća se tuku.
A ja želim biti sam,
neću slijediti sunce,
na vlastitome putu
svoje tražit vrhunce,
bez velike braće,
bez velike braće.
Crne su im košulje,
crni opasači,
crne su im čizme
i crni korbači.
Mrki su im pogledi,
crne su im duše
i crne sjene
pred sobom ruše.
Crni su im konji
i sablje crne,
na horizontu
sva svjetlost trne.
U crna se sedla
iz mraka vinu,
jašu da posiju
užas, smrt i tminu.
Crni konjanici
crnoga stremena,
crna sudbina
crnoga vremena.
O čemu razmišlja mala konobarica
u cafe-restaurantu na Proleterskima
ožiljak na čelu i grč na usni
je li to mržnja u njenom pogledu
ili čežnja
Crnooka mala konobarica
gleda za nekom sumnjivom, raskošnom damom
o čemu razmišlja ta mala konobarica
o njenoj frizuri, hlačama
ili o njenim ljubavnicima
Krišom gleda mala konobarica
nekog mladića iz susjedstva
kožnati kaput i krzneni ovratnik
high life ili je to samo šminka
ta dva mala ruma i osrednja kava
što o njemu misli mala konobarica
Ta crnooka mala konobarica
i mene je gledala
ali je prestala
My friends are dead
i ko što je red
jednom im godišnje
palim svijeću,
prvu, drugu i treću.
Jednom bez imena,
jednom sa slikom
i jednom
pod ratnim spomenikom.
Magla se širi
poput mora
dok na grad gledam
odozgora.
Nestvarno se doima
sve što nekoć bi,
I'm alone,
they wait for me.
Na sivom nebu splet golog granja,
još žuti se samo lišće trešanja.
Polako gasne svjetlost danja
na žutom lišću trešanja.
Iščezava kolo naših sanja,
tek žuto je lišće trešanja.
Blago treperi mrežica tkanja
od žutog lišća trešanja.
I sjena moja sve je manja
pod žutim lišćem trešanja.
Zraka nade sve je tanja
kroz žuto lišće trešanja.
Nema više ni htijenja ni znanja,
tek žuto lišće trešanja.
Dosta je sada i ovog sranja
o žutom lišću trešanja.
***
Pet, pa sedam, pet
kikiriki pjesnici
otkrivaju svijet.
***
Zenu i svijetu
čude se naši pisci
kikirikija.
***
U kišnoj noći
tek nenadani šušanj:
orah je pao.
***
Granitne kocke
ipak toplo kuckaju
ispod asfalta.
***
Razne se stvari
prodaju u trafiki.
Moj kikiriki.
Kad su me stričekom
prvi put nazvali komadi,
daleko je manje sijedih
bilo u mojoj bradi.
Ljubavi katkad
nedostaje
i ljubav sama često
ne dostaje
no suviše hrabrosti treba
za konačno:
Dosta je.
Mogli smo poći u daleku zemlju
gdje rosa blista na travi,
mogli smo poći u daleku zemlju
i novo gnijezdo savit.
Mogli smo poći u daleku zemlju
i biti novi ljudi,
mogli smo poći, al nismo pošli
i zato - prav nam budi.
Moja žena
u četiri i petnaest popodne
izlazi iz prastarog "stojadina"
umorna koljena i bolna križa
i vrećice
pa rogožar
i na kraju torba,
i prva pomoć i komplet za preživljavanje.
Njen ofucani baloner
zgužvano pada
čineći s njezinim cipelama jedinstvenu
cjelinu propalih nada - ova slika
velim ja,
bez obzira što vi
rekli, mene osobno rastužuje.
Sve drugo
što njezin pogled kazuje s ove
strane ratnog profiterstva
jest ljubav i strpljivost.
Krasni gubitnici,
ptica na žici,
zvijer sa svojim rogom,
na istoj strani s Bogom,
mokar od strašne kiše,
ne čujem te više,
ni zvuk dobošara,
tek vjetar odgovara.
Do pada Berlina,
Farewell, Angelina.
Prekida popodnevni drijem
Tomorrow belongs to them.
Na krugovalnom radiju
čujem neku žgadiju,
nitko ozbiljno ne shvaća
njihovu perspektivu
ognja i mača.
Sve briše se lako,
tek kretnjom spužve,
obnove nema
bez velike gužve,
plamen sve čisti,
posebno knjige,
a uz to,
bez brige,
u vječnom ništavilu
pucaju kosti.
U pravilu.
As time goes by
i nazire se kraj,
život nije mekan
on the road less taken.
Ponedjeljkom "Feral",
utorkom "Pečat",
"Vjesnik" svakog dana.
Sudba če bude
na kuruzi klečat
je prosto zebrana.
Če nečeš svoje
povleči sentence,
pripravan budi
povleč konzekvence.
Živet pošteno i do kraja moči
sakomu navek pogledeti v oči!
LOKALPATRIOTSKI
U našem malom mjestu divna je priroda!
Kroz naše malo mjesto teče voda!
U našem malom mjestu mali su ljudi!
Naše vam mjesto kremšnite nudi!
Nudimo vam memlu prošlih stoljeća
i krasne, friške boje naših proljeća,
otrcane fraze naših karnevala
i neodoljiv žmah malih skandala!
Za vaše mile utobe domača juha,
za zabavu izvorne pustoši duha,
prekrasne ruševine Staroga grada
i ofucana lica naših fasada!
Pocugajte na kraju metar gemišta,
bacajte čikove, ne brinite ništa,
naše milo selo samo kiše peru,
golubovi ionako sve to zaseru!
Sveprisutni duh drevne tradicije
stalno oplođuje nove tendencije:
na vašemu stolu naša avangarda -
greblica, štrukli, češnjofka, muštarda!
Sanobor mali,
magla te guši,
Sanobor mali,
magla u duši.
Sanobor mali
sva htijenja ruši,
Sanobor mali
mozgove buši.
Sanobor mali
talente suši,
Sanobor mali,
stenice i vuši.
Sanobor mali,
mali je grad,
vu njemu živi
sakojački gad.
Se hitro pocica,
trda je kmica,
prazna pemnica
i tamburica,
zdignute glave
fletno posmica!
Sanobor grad,
tak imam te rad!
Dragi naši suvremenici,
sugrađani - pjesnici,
službeno proglašeni
hrvatski književnici,
s titulom na posjetnici,
s titulom na grobnici.
Časni naš Nestor
sjedi na tronu
i bajke priča
o starom gosponu.
Dojmljiva gospa
dugo već traje
i pojavom svojom
svemu obol daje.
Brižljivo slaže
i niže rečenice
za pačiće male
iz stare početnice.
Boja pod noktima
cigareta
nestvaran dašak
čudesnog svijeta
kako god počnem
nešto mi smeta
tek:
u tijesnom ruhu
ovoga grada
unatoč svemu
još traje Nada.
Polako koračam gradom,
moj je i ne gledam kradom
visoke, šumne platane
kojih su grane
nad bolje sjenile dane.
Moja tjeskoba
nije od ovog doba,
ni od rata nije,
ona je tu od prije.
Njeno je podrijetlo
jasno i svijetlo,
u mjestu gdje nitko ne luta,
gdje nema dužeg puta
od pet minuta
ni izlaska ispod skuta.
Sve mirno stoji
i stoljeća broji,
tek Gradna curi polako,
no, sam sam pristao
i ovdje ostao
jer lakše je bilo tako.
Polako koračam,
pa kući se vraćam
dok noći smjenjuju dane,
sive su zore
u sivilu duha,
tek stare šume platane.
Dragi Buriću!
Ja se vas dobro sjećam, bili ste mi otprilike najbolji student u seminaru.
Žao mi je, ali za zbirku vam ne mogu napisati pozitivnu
recenziju. Pjesme su vam pretjerano mladenačke, da vam je 16 godina, bilo
bi drugačije. Pogotovo kad biste izdali knjigu u malom broju primjeraka,
i to baš u Samoboru, gdje se ljudi sjećaju Frana Hrčića, koji je u maloj
nakladi izdao svoje životno djelo.
Za mladenačku zbirku vam je sada prekasno, a za životno
djelo prerano.
Objavljujte po časopisima još neko vrijeme. Muškarci
počinju živjeti sa 40.
Srdačan pozdrav,
Ivan Slamnig
Previše je, međutim, kiša palo na asfalt u sjaju reklama i u samoći "auktora", jer četrdeset godina i nije neko doba za paniku ove vrste. Duševna pak uznemirenost može dati na ovom polju i te kako dobre rezultate. Odatle se vjerojatno i iznjedrilo poneko dobro "izmuženo" i čitljivo ozračje (gimnazijalni Lipanj npr.).
Haiku-utjecaj je prepoznatljiv u kraćim konstatacijama, iako bi da bude parodija.
Engleski jezik je bio Slamnigova opsesija još od gimnazijskih dana, pa bi tu mogao biti utjecaj te vrste (ksenofilija zar?).
Sjeta za nekim prošlim, boljim danima (valjda mlađim) znatno je naglašena, što je sasvim razumljivo (svatko želi biti mlađi nego što jest, osim sasvim mladih koji pak žele biti stariji).
Dobro je, dakle, da auktor ima mogućnost tiskati svoju "zbrku" u vlastitoj režiji danas kad je to vrlo skupo i mnogim perima nedostižno.
Nadati se je da će njegovi prijatelji čitati njegov pesimizam optimistički, jer je i sam pokušaj komunikacije radostan čin.
Ivo Hrčić
U Samoboru, 29. studenoga 1994.